O Pasiko moja N. Begić U juti kraj kuka Krči san vrtače Dok me zveket motik Doziva sve jače Na žurnatu vuče A srce mi plače Tu san svoje boli Sakrio u zemju I gubi san snagu U muci i znoju Ostavi san tebi O pasiko moja Ditinjstvo, svu mladost Punu škrapu znoja Povijest Poljica Poljička knežija je graničila s Omišom prirodnom granicom rijeke Cetine i smještala se između dviju rijeka, rijeke Cetine na istoku i rijeke Žrnovnice na zapadu. Poljica su bila smještena na području od 250 kilometara kvadratnih i bila su podijeljena u 12 sela ili katuna, a u odnosu na planinu Mosor dijelila su se na Gornja, Srednja i Donja Poljica. Većina današnje površine Poljičke republike pripada općini Omiš, a drugi, manji dio općini Dugi Rat. Poljica su istoznačnica stare seljačke samouprave, koja je povezana s Poljičkim statutom iz XV. stoljeća i uzakonjenje običajnog prava, koji se čuva u Gradskom muzeju u Omišu. Poljički statut, uz Vinodolski zakonik, jedan je od najstarijih i najvažnijih hrvatskih povijesno- pravnih spomenika, a pisan je hrvatskom čakavicom. Dokaz poljičke demokracije svakako je činjenica da je najviše tijelo Polijca bila Narodna skupština, sastavljena od sveg naroda, koji je u vrlo važnim trenutcima izravno donosio odluke. Uz Narodnu skupštinu, vrhovna vlast je bila Obćeni kupan zbor, koji se sastavljao od poljičkih plemića i katunskih knezova. Zbor je birao poljičkog kneza pod brdom Gradcom u Gatima, na dan poljičkog zaštitnika sv. Juru. Veliki knez bio je na čelu Poljičkog stola. Područje Poljica obiluje kulturnim spomenicima od kasnoantičke villae rusticae u selu Ostrvici i ostatci ranokršćanske crkve u Gatima, iz Justinijanova doba, te muzej poljica pa do očuvanih crkvica na cijelom poljičkom području. Omis Omiš Poljica dugi rat podstrana sinj katuni drnis vinovo donje gornje stara zagora pisma krilo jesenice maslina intrade poljud vilo moja crikvenica tragos ogorje trogir sibenik sumadija uruguay fjaka sinj lucica kastela orij tugare zrnovnica